Oblak, koji sa suprugom Helenom, inače slikarkom, živi u Škofijama kod Kopra, za Srpskainfo kaže da prati fudbalska dešavanja u regionu, ali je najviše posvećen svome vrtu, šetnji, pješačenju, biciklizmu, svojim psima i traganju za gljivama.
– Sada sam na rehabilitaciji poslije operacije kičme. To je posljedica tridesetogodišnjeg profesionalnog bavljenja sportom. Ovdje u Škofijama nam je lijepo, tu smo kupili staru kuću od kamena i renovirali je. Tokom sedmice često odlazimo u Ljubljanu, gde supruga radi – kaže Oblak kojem je, tokom čestih druženja, Republiku Srpsku, Krajinu i Banjaluku sadašnjeg doba približio Nenad Janjetović iz Prnjavora.
– Nenadu sam zauvijek zahvalan što mi je pokazao i naučio kako je život jednostavan, kako treba biti blizak prirodi i odatle crpiti snagu. Slovenija, kao i Banjaluka sa okolinom, imaju veliko bogatstvo u prirodi. To treba čuvati, njegovati i koristiti na pravi način. To su vrijednosti na koje je Nenad ukazao meni i mojoj porodici, mojoj djeci, što sada uveliko poštujemo i držimo se toga – objašnjava proslavljeni fudbaler svoju životnu filozofiju.
Stalno vozi bicikl na relaciji Ljubljana – Kopar.
– To je otprilike 120 kilometara. Najčešće vozim po staroj cesti, ali i po brdima. I puno pješačim; četiri puta sam bio u Španiji i prepješačio takozvani Božji put od 1.600 kilometara – kaže Oblak, strastveni ljubitelj pasa i drugih životinja.
Ipak, Oblak ne može pobjeći od fudbala niti fudbal može uteći iz Oblaka. Ovaj bivši fudbalski as, rođen 27. maja 1947. godine u Ljubljani, bio je igrač sredine terena, trkač, ali i znalac, fizički natprosječno spreman, sa tačnim pasom, funkcionalnim driblingom i preciznim šutem, napisali su fudbalski stručnjaci.
– Liga tadašnje države bila je među najboljim u Evropi. Naprimjer, Crvena zvezda je bila u rangu sadašnje Barselone. Kada crveno-bijeli rašire igru na terenu, ne znaš gdje si. Partizan se oslanjao na odlične špiceve i forsirao igru po krilima, Hajduk je bio taktički besprijekoran, s pojedincima koji su mogli sami da riješe i najteže mečeve – smatra Oblak komentarišući igru svoje generacije.
Kvalitet jugoslovenskog fudbala bio je, kaže, na visokoj cijeni, imao ugled u svijetu, što je potvrđeno pozivom na Peleovu oproštajnu utakmicu protiv Brazila.
– Na “Marakani” je bilo 183.000 gledalaca, pa sam, iako sam do tada odigrao mnogo utakmica, imao tremu. Bila je to sjajna predstava, poveli smo sa 1:0 golom Jurice Jerkovića, a drugi gol za Jugoslaviju dao je Dragan DŽajić. Na kraju je bilo 2:2. Ja sam na poluvremenu dobio dres od slavnog Pelea – prisjetio se Oblak svojih velikih utakmica.
Žali što je nivo fudbalske igre sada neuporedivo lošiji, a razlog je nepovjerenje prema mladim igračima.
– Niko u klubovima nema strpljenja za svoju djecu. Zašto postoje omladinske lige ako juniori ne dobijaju šansu nego se dovode drugorazredni i trećerazredni igrači. Kupuju se nabrzaka, a tako, pošto ništa vrijedno ne urade, i odlaze. Klinci, ako neko i iskaže talenat, brzometno se prodaju, a onda zbog mladosti i neiskustva negdje, tamo daleko, gube identitet i nestaju, propadaju zauvijek – uvjeren je legendarni fudbalski as, po mnogima najbolji fudbaler u istoriji ovog sporta u Sloveniji.
Reprezentativna karijera
Brane Oblak je debitovao za reprezentaciju Jugoslavije 6. maja 1970. u susretu protiv Rumunije (0:0) u Bukureštu, a ustalio se u državnom timu kada je selektor postao Vujadin Boškov. Učestvovao je na ,,Kupu nezavisnosti Brazila” 1972, da bi “srebrni jubilej” u reprezentaciji proslavio odličnom igrom 13. februara 1974. u nezaboravnoj ,,majstorici” protiv Španije (1:0) u Frankfurtu.
Poslednju utakmicu u dresu s državnim grbom odigrao je 8. maja 1977. protiv Rumunije (0:2) u Zagrebu. Učestvovao je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj i na finalnom turniru Kupa evropskih nacija 1976. u Beogradu i Zagrebu.