Impresije Nenada Janjetovića sa putovanja na Sinajsku goru

Sinajska gora nije samo naziv za grupu planinskih vrhova na krajnjem jugu Sinajskog poluostrva. To je i biblijsko ime za mjesto na kome je, prema predanju, Bog saopštio Izraelcima, preko proroka Mojsija, Deset Božjih zapovijesti. Osim za Hrišćane i Jevreje, Sinaj je od religijskog značaja i za muslimane jer se vjeruje da je Burak konj proroka Muhameda, sa ovog mjesta otišao u raj.

Razlog zbog kog sam se ja popeo na Mojsijev vrh nije religiozne prirode, već je potpuno avanturistički. Iako mi je predočeno da ćemo se na Sinaj popeti da bi bili svjedoci najspektakularnijeg izlaska Sunca na planeti Zemlji mene je prosto privukla ideja posleponoćnog planinarenja. Na Sunce sam potpuno zaboravio, sve do momenta njegovog i mog buđenja, gore, na jednom od brojnih vrhova Sinaja.

Da bi ste se popeli na Mojsijev vrh, morate najprije doći do mjesta koje se zove Sveta Katarina. To je vrlo lako, naročito ako ljetujete u poznatom Sharm el-Sheiku ili nesto manje poznatom Dahabu, jer gotovo svaki hotel organizuje prevoz do Svete Katarine sopstvenim minibusevima. Takođe, na raspolaganju su vam još i javni prevoz i jeftina taksi vozila.

Sveta Katarina je relativno novi, ali moderan gradić koji je najpoznatiji po istoimenom manastiru. Kada se budete našli ispred ovog manastira, za odlazak do vrha imaćete dvije mogućnosti. Prva, koju i predlažem, je staza “Siket El Basha”. Iako malo duža, njena prednost je u tome što je uspon mnogo blaži i što se vrlo često možete zaustaviti ispred improvizovanih trafika, koje su inače, pored Mjesečeve, jedini izvori svjetlosti na putu ka vrhu. Tu možete kupiti vodu, ali i Mars, Twix, Snickers i druge nama dobro poznate čokoladne ukuse, po ne baš pristupačnim cenama. U slučaju da baš i niste oduševljeni noćnim planinarenjem, ili vas je iscrpjela nemogućnost da razlikujete kamenje od kamila koje leškare sa strane, ali ste romantični i želite da na vrh stignete prije svitanja, imate mogućnost da prihvatite ponudu beduina i da do vrha dođete na leđima kamile.


Druga mogućnost je Mojsijeva staza. Nju su izgradili monasi manastira Sveta Katarina i sastoji se iz oko 3700 stepenika isklesanih u postojećim stijenama. Za ovu stazu treba više vremena, ali i snage. Ona je, u stvari, savršen izbor za spuštanje sa vrha.

Koju god stazu da izaberete, nakon 2 do 4 časa stići ćete do amfiteatra “Seven Elders of Israel”. Odatle vam do vrha ostaje jos samo 750 stepenika koje morate prijeći sami, bez ičije pomoći. Nije loše, baš ovde, iznajmiti ćebad od beduina, jer temperatura zna da se spusti i do 5 Celzijusovih stepeni, što je vrlo atipično za Egipat, ali ne i za nadmorsku visinu od 2285 metara.


Nakon što sam nekako u mraku pronašao poziciju sa koje ću posmatrati izlazak Sunca zavukao sam se u stijenu i uvijen u ćebe pokušao da zaspim. Poslije nekih sat vremena ružišasto-narandžasta lopta počela je da rasipa svjetlost po udaljenim planinama i sve prisutne ostavila bez daha. Zaista sam uživao u toj igri svjetlosti i sjenke koja je trajala oko pola sata odnosno do trenutka pobjede svetlosti nad senkom.

Ovde na vrhu uočićete džamiju i kapelu Svete Trojice iz 1934. godine izgrađenu na mjestu i od ostataka Justinijanove kapele iz šestog vijeka. Ni jedna od njih nije otvorena za posjetioce.
Preporučujem Mojsijevu stazu za spuštanje sa planine, jer vas može odvesti do Mojsijeve fontane, Devišine kapele i do dva luka: Vrata Svetog Stefana i Vrata zakona. Naniže se krećite uz puno opreza i poštujte znake na kojima pise: “ Danger – foreigners must not leave the road ”. Ako vam pak silazak djeluje zastrašujuće znajte da ponovo možete računati na pomoć beduina. Za nešto malo novca, oni će vam, čvrsto vas držeći za ruku, vrlo rado pomoći da nevjerovatno brzo siđete do manstira Sveta Katarina.

Manastir Sveta Katerina

Manastir Sveta Katarina je otvoren za posjetioce svakog dana od 9 do 12 časova, osim petkom, nedeljom i u dane posta. S obzirom da se radi o najstarijem pravoslavnom manastiru na svijetu, smatram da ne postoji ni jedan dovoljno dobar razlog da ga ne posjetite.

Još dok se budete spuštali sa vrha uočićete oko manastirskog kompleksa zidine od granitnog bloka u obliku kvadrata. Ove zidine su visoke od 10 do 30 metara, a njihova širina na pojedinim mestima je i preko jedan metar, podignute su od strane Cara Justinijana. Ulaz u monaški grad je sa sjeverozapadne strane. Moju pažnju najprije je privukao minaret viši od samih zidina. Ovo je definitivno jedinstven primjer na svijetu da se na istom mjestu, u okviru manastirskih zidina, nalaze hrišćanska i muslimanska bogomolja.

A radi se o tome da su sami monasi, preko noći, srušili trpezariju i na njenom mjestu sagradili džamiju sa minaretom kako bi zaštitili manastir od trupa fatimidskog kalife koje su ga u jedanaestom vijeku opkolile. Monasi su se bojali da postojanje dokumenta kojim je sam Muhamed zaštitio manastir, nije dovoljno. Inače, ovaj dokument se čuva u muzeju manastira i na njemu se nalazi otisak Muhamedove šake.

Potom, nemoguće je ne uočiti masu turista koji pokušavaju da dodirnu grančice nesagorive kupine za koju se smatra da je starija od samog manastira. Ovaj žbun raste iz oltara hrama i jedinstven je po tome što se njegove mladice ne mogu da prime ni na jedno drugo mesto na svetu.